Budimo dostojni Matice i Miletića

10. Mart 2026.
Budimo dostojni Matice i Miletića

Piše: Vladimir Vujović, advokat iz Novog Sada

U februaru su u Novom Sadu obeležene dve važne godišnjice u istoriji srpskog naroda, posebno značajne za Srbe severno od Save i Dunava. U pitanju su svečana akademija povodom 200 godina od osnivanja Matice Srpske, koja je održana dana 16.02.2026. godine i svečana akademija povodom 200 godina od rođenja Svetozara Miletića, koja je održana dana 22.02.2026. godine, obe u zgradi Srpskog narodnog pozorišta. Predmet ovog razmatranja su događaji koji su pratili same manifestacije, kako u zgradi SNP-a, tako i na platou ispred te zgrade i na susednom glavnom gradskom Trgu slobode, te okolnim ulicama. Možda deluje da ti događaji ne zaslužuju nikakvu posebnu, ili čak bilo kakvu pažnju. Pa ipak, smatram da se u njima ogledaju i na njima prelamaju dva vektora srpske politike, koji, bar se nadam, nemaju suštinski većinsku podršku naroda, ali koji su, nažalost, najvidljiviji i samim tim sa najagresivnijim dejstvom u javnosti. Kao dva politikantska diskursa, oni su naoko međusobno suprostavljeni i to samo u narativu, ali ne i u tragično poraznim posledicama, jer ih karakteriše jednako odsustvo nacionalne svesti i osećanja nacionalne odgovornosti, čime se bespovratno troši budućnost celog jednog naroda.

Naime, temeljna ustanova srpskog kulturno-naučnog, idejno-političkog, pa i državno-pravnog trajanja poput Matice Srpske, kao i nikad nepokorena ličnost div-tribuna srpske slobodoumne misli, ideje oslobođenja i ujedinjenja, poput Svetozara Miletića, a oboje jednako delatni svedoci kosovske misli i zavetne borbe za slobodu celog Srpstva, zaslužili su svečane akademije prigodne samom povodu. Smirene, odmerene i dostojanstvene, njihove bi poruke obavezivale u daljem delovanju, već od sutradan, sve prisutne, kao i odsutne vršioce javne vlasti, uprave svih ustanova od nacionalnog značaja, vođstvo Srpske pravoslavne crkve, vojsku i policiju, te sav narod.

Međutim, naravno da se to nije desilo, kao što i ne može da se desi, dokle god je ove i ovakve vlasti. Umesto toga, mahalo se zastavama, držani su govori bez ikakve stvarne sadržine ili obavezujućih poruka i zaključaka. Tapšalo se netremice izgovaranim parolama, koje su po svojoj suštini lažne, jer je delovanje onih koji su ih izgovarali potpuno suprotno onome što je izrečeno. Niko od govornika nije smeo da pomisli, a kamoli da izgovori, mada je oba puta prilika za to bila nikad bolja, jednu reč o svilenom gajtanu koji se trenutno steže oko vrata srpskom obrazovanju i zdravstvu na teritoriji mučenog, od strane sadašnje vlasti izdatog, Kosova i Metohije. Niko se nije usudio da iznese očevidnu istinu da je takvo stanje neposredna posledica, zapravo praktična primena i to uz našu neupitnu saglasnost, svih protivustavnih sporazuma, koje je ova vlast zaključila od 2013. godine, pa do danas. Nije se čula poruka da je uslov za opstanak srpskih zdravstvenih i obrazovnih ustanova, kao i za samo očuvanje KiM u sastavu Srbije, otkazivanje i izlazak iz svih tih sporazuma, bez obzira na posledice, koje su, svakako, lakše od posledica samih sporazuma i koje smo, jednostavno, dužni da istrpimo, jer nam druge nema, ako i dalje hoćemo da nosimo časno srpsko ime. Da nas, na kraju krajeva, Matica Srpska i Svetozar Miletić na to obavezuju bez ostatka.

Ništa od toga tih večeri. Nakon završenih predstava, prisutni su ćutke izlazili napolje, bez ikakve svesti o tome da ih ono što su čuli o Matici Srpskoj i Svetozaru Miletiću obavezuje na bilo šta, detinje srećni što je sve okončano i što su ispunili još jedan stranački nalog i radni zadatak. To je, zapravo, suštinska odlika uspostavljenog režima. Ono što se neprestano govori, uzvikuje, čime se maše i prikazuje, u stvari, nikoga ne obavezuje. Kao posle sasvim prosečne pozorišne ili filmske predstave, odlazi se kući sa privremenim osećanjem zadovoljstva, ali se o odgledanom više ne razmišlja, ono nikoga ni na koji način ne nagoni na primenu viđenog u sopstvenom delovanju i primeru, već se pogruženo sprema za sutrašnji dan, za posao od koga se živi. Nacionalna osećanja se iscrpljuju i prazne u samoj propagandnoj predstavi, posle koje se ništa ne primenjuje u praktičnom delovanju, već se svi okreću isključivo sticanju lične koristi i održavanju nezasluženo stečenog statusa.

U zgradi SNP-a i na platou ispred te zgrade događale su se, dakle, nove u nizu propagandnih predstava naprednjačkog režima. Rodolju(d)baško licemerje i simulacija nacionalnog dovedeni su do svog punog klimaksa. Čast izuzecima, od kojih je prvi mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, na toj strani sramotno raspoređenog policijskog kordona nalazili su se, uglavnom, oni, koji se polako, ali sigurno udaljavaju od ideje Srpstva, koju oličavaju Matica Srpska i Svetozar Miletić. Pristajanjem da zbog svojih sitnih, prozaičnih, uglavnom materijalnih i statusnih interesa i potreba, odnosno u strahu od njihovog gubitka, ili ucena iznošenjem u javnost ličnih nepodobština stanu uz sadašnju vlast kosovske i opštenacionalne izdaje i bespogovornog ispunjavanja zapadnih kolonijalnih naloga i interesa, oni takvom svojom odlukom suštinski prestaju da budu deo Srpstva. Time seku svoje korene u srpskoj tradiciji, kulturi i istoriji i stoga više nemaju nikakvih tačaka dodira ni sa Maticom, ni sa  Miletićem, njihovim tekovinama, tradicijom i delovanjem.

Sa druge strane kordona bilo je više nego primetno potpuno odsustvo svesti da se takvim bespotrebnim protestima, zapravo, najviše pomaže onima u samom pozorištu i oko njega. Za takve proteste, koje su, očigledno, organizovali neki novosadski zborovi, a ne deluje da je iza njih stao i studentski pokret, nije bilo nikakvog razloga, imajući u vidu činjenicu da poglavnik onih što tako lako potežu reč „ustaša“ nije smeo da se pojavi na ovim događajima. Režimu je takvim postupanjem suviše lako pružena šansa da proteste prikaže kao napad na srpski narod, njegovu tradiciju, ustanove i istoriju. Naravno da takvu priliku oni ne propuštaju, pa je tako bilo i sada. Teško je poverovati da niko od organizatora nije uvideo da će se ovi protesti pretvoriti u ubojito propagandno sredstvo za lažno prikazivanje stvarno antinacionalne vlasti kao baštinika i zaštitnika srpskih nacionalnih interesa i tradicije. Očigledno da je i sa te strane postojala potreba da se zaista bitne i velike godišnjice unize i njihov značaj svede na prizemno sredstvo političke borbe. Uz svu svest o značaju i potrebi svakosvrne borbe protiv naprednjačke vlasti, ja iz tog razloga ovog puta nisam mogao da budem sa te strane kordona, gde sam se do sada, kad god sam bio u mogućnosti, nalazio. Imam utisak da su ovakvu grešku u odlučivanju na toj strani kordona mogli da počine oni Srbi, kojima je ideja Srpstva oduvek strana i neprihvatljiva, nikada neukorenjeni u tradiciji, kulturi i istoriji sopstvenog naroda, bez ikakve svesti o značaju Matice i Miletića.

Prethodno opisani događaji u Novom Sadu jačaju moj utisak da i danas, gotovo 40 godina posle njenog održavanja, u srpskoj politici, javnoj i tajnoj, zapravo i dalje vedre i oblače ideološko-politički baštinici i naslednici dve suprostavljene boljševičke struje sa čuvene Osme sednice CK SKS iz 1987. godine. Miloševićeve i Stambolićeve. Prvi i dalje zloupotrebljavaju nacionalne narative da bi se održali na vlasti, bez ikakve svesti o obavezi da u skladu sa njima i postupaju, s tim što se, za razliku od svojih prethodnika, na tome nisu zadržali. Naime, pošto su sada postali i svesni agenti zapadnih interesa, oni su u svom praktičnom političkom delovanju otišli slonovskim koracima dalje, pa sada netremice ostvaruju antinacionalne ciljeve, potpuno suprostavljene srpskim državnim i nacionalnim interesima. Drugi otvoreno zastupaju antisrpsku politiku, baziranu na kulturno etabliranoj kvazi-ideji o srpskoj krivici, do detalja razvijenoj u vreme titoizma i dosledno primenjivanoj do danas kao sredstvo da se u pukoj borbi za vlast osvete prvoj struji. Ta dva tabora, oba po svojoj prirodi naslednici boljševizma i samim tim duboko antisrpskog i nedemokratskog stava, svoje uticaje u polju srpskih nacionalnih interesa i demokratskog uređenja srpskog društva ukrštaju na negativan način, njihovim napuštanjem, izdajom i poništavanjem, odnosno poricanjem i potpunim potiranjem.

Pokušao bih da na hipotetičkom praktičnom primeru kako je ovim povodom trebalo da se postupi pojasnim svoj stav o tome kako da se, što pre i što je moguće više, spreči, te potpuno otkloni prethodno navedeno negativno ukrštanje ova dva politička kretanja. Naime, prilikom održavanja predmetnih događaja u Novom Sadu, propuštena je, nažalost, dobra prilika da se na pravi način odgovori, ali još nije kasno da se ubuduće postupi primerenije i delotvornije. Umesto protesta koji su održani kako su održani, trebalo je u prostoru Kampusa Univreziteta u Novom Sadu ili na samom Trgu slobode, neposredno uz sam spomenik Svetozaru Miletiću, održati paralelne akademije u čast obe godišnjice. Na tim akademijama je moglo da se govori o istoriji, tradiciji, tekovinama i svevremenom značaju Matice Srpske, te liku i delu Svetozara Miletića za nastanak i razvoj srpske nacionalne ideje, demokratskog uređenja, vladavine prava i pravne države, jedinstvene srpske kulture na celokupnom prostoru Srpstva. O njihovom izvorištu i utemeljenju, te trajnom ishodištu svog istorijskog kretanja i delovanja u svetosavlju, kosovskom zavetu, srpskom oslobođenju i ujedinjenju. O potrebi istovremenog postojanja unutrašnje i spoljašnje slobode. I da se iz toga izvede jasan odgovor i nepodeljen stav o tome zašto su pretežna većina zvanica i govornici, koji su to veče bili u zgradi SNP-a, osim već navedenih izuzetaka, sušta suprotnost tome i stoga nedostojni i Matice i Miletića. Siguran sam da bi se veliki broj studenata i građana odazvao pozivu na ovakvu vrstu protesta, smislenu, poučnu i delotvornu. Na kraju krajeva, o tome da je trebalo učiniti tako nešto čuo sam i sam od više svojih poznanika, pre ovih redova. Zamislimo te okrepljujuće i dostojanstvene večeri u prepunom Kampusu ili oko spomenika Miletiću, tokom kojih o ovim temama govore nesporni nacionalni autoriteti, duhovnici, intelektualci i dosledni kritičari ove vlasti. Usudio bih se i da pomislim, ili se bar ponadam, da bi prilika, možda, bila takva da bi se mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije odazvao primerenom pozivu da, pre odlaska u SNP, održi prigodno slovo onima koji bi ga pažljivo slušali, a i istinski čuli.

To bi bio Novi Sad dostojan Matice Srpske i Svetozara Miletića, srpskog sina.